Što je lošije zdravstvo, to je lošija ekonomija

Javno zdravlje i ekonomija idu ruku pod ruku i u vrijeme pandemije, pa je najbolji način da se ekonomiji pomogne u ovoj krizi uvođenje odgovarajućih ograničenja za kontrolu pandemije.

Pandemija COVID-19 donijela je najveću ekonomsku krizu nakon Drugog svjetskog rata. Očekuje se da će svjetska ekonomija ove godine pasti za 5%, što je najviše u zadnjih 75 godina, a gotovo i da nema zemlje koja nije pogođena krizom.

Ali ova kriza se ne razlikuje od ostalih samo zbog toga. Također se razlikuje jer je potekla van sfere ekonomije, odnosno proizašla je iz širenja jednog virusa. Tu se postavlja i pitanje – s ekonomske točke gledišta, je li bolje uvesti ograničenja kako bi se spriječilo širenje virusa ili je bolje ne raditi ništa? Švedska i Makedonija daju odgovor za vrijeme pandemije.

Eksperiment Švedske

Švedska je imala atipičnu reakciju na pandemiju COVIDA-19. I pored toga što su sve ostale europske zemlje uvele ograničenja i “zatvorile” svoje ekonomije kako bi sprečile širenje virusa, ona je odlučila da ne poduzme ništa. Time je dala najveći prirodni eksperiment u novijoj povijesti.

Kratkoročni rezultati švedskog eksperimenta su već vidljivi i mogu se najbolje vidjeti u usporedbi s njenim skandinavskim susjedima – Danskom, Norveškom i Finskom.

Zdravstveni ishodi su uvjerljivo najgori u Švedskoj. Broj smrtnih slučajeva od COVIDA-19 tamo je pet puta veći nego u Danskoj, deset puta veći nego u Finskoj i dvanaest puta veći nego u Norveškoj.

Nije ni čudo. Bez ograničenja, to se i očekivalo. Ali koji su ekonomski rezultati? I oni su gori u Švedskoj. BDP u Švedskoj je u drugom tromesečju pao za 8,3%, u Danskoj za 6,9%, a u Norveškoj i Finskoj za 5,1% i 4,5%.

Zašto Švedska ima gore ekonomske rezultate od svojih susjeda i pored toga što nije “zatvorila” ekonomiju, za razliku od njih?

Činjenica da Švedska nije “ugasila” ekonomiju, uopće je nije poštedjelo ekonomskog šoka. Svi su se njeni ekonomski partneri “ugasili”, zbog čega se smanjila vanjska potražnja za švedskim proizvodima, odnosno švedski izvoz je pao, baš kao da je i ona sama uvela ograničenja.

Ali činjenica da Švedska nije uvela ograničenja nanijela im je dodatnu štetu. Tamo je broj novo zaraženih i smrtnih slučajeva bio mnogo veći nego u drugim zemljama, što je onda prouzrokovalo da se ljudi i kompanije suzdrže od potrošnje i ulaganja, mnogo više nego u drugim zemljama. Tako je u travnju, kada je broj novih slučajeva u Norveškoj padao, trgovina zabilježila rast od 4,8% u odnosu na prethodni mjesec, dok se u Švedskoj istog mjeseca povećao broj novih slučajeva, pa je i trgovina opala za 1,5%.

Rezultati švedskog eksperimenta su nedvosmisleni. Činjenica da Švedska nije uvela ograničenja za vrijeme pandemije nije donijela ništa dobrog, već je samo rasplinula pandemiju, pogoršavši zdravstvene rezultate, a time i ekonomske.

Makedonija je u početku bila pozitivan primjer

Bili smo pozitivan primjer kada je započela pandemija. U svojim travanjskim projekcijama Međunarodni monetarni fond predviđa da će naša ekonomija ove godine pasti za samo 4%. Očekuje se da će samo Srbija, Moldavija i Malta od europskih zemalja biti bolje od nas.

Zašto su očekivanja bila tako pozitivna? Prvi faktor bio je taj što se naša ekonomija smatra relativno zatvorenom, mnogo manje integriranom u globalne ekonomske trendove od ostalih europskih ekonomija, mnogo više zavisnom od domaćih faktora. Zbog toga nam ide relativno dobro u globalnim ekonomskim krizama, poput 2008.-2009., kada smo bili najmanje pogođeni u Europi.

Drugi faktor je bio da smo, kada su napravljene ove projekcije, krajem ožujka i početkom travnja, mi smo bili jedna od najmanje pogođenih zemalja u Evropi od koronavirusa. Uveli smo pravovremena ograničenja, mjere su se dosljedno provodile, širenje virusa je usporeno i očekivalo se da imamo ukupno oko 2000 slučajeva zaraženih.

Kada su nedavno izašli ekonomski podaci za drugo tromjesečje, vidjelo se da smo zapravo jedan od najgorih u Europi. Pad našeg BDP-a u drugom tromjesečju je 12,7% (u odnosu na isti period 2019.), što je bolje od samo 10 europskih zemalja, a gore od 20. Zašto smo prošli tako loše, usprkos pozitivnim početnim očekivanjima?

Greške u ekonomskim mjerama

Nesumnjivo, greške u vladinim ekonomskim mjerama također imaju utjecaja. S njima se kasnilo, glavni paket je usvojen tek 31. ožujka, otprilike 20 dana nakon zatvaranja škola, vrtića, restorana i trgovačkih centara. Same mjere bile su usmjerene prvenstveno na velike kompanije – najveću državnu pomoć su dobile velike kompanije koje prihoduju milijune eura, poput privatnih bolnica, kasina, kladionica ili stranih kompanija iz neoporezivih zona. Mala poduzeća su bila zanemarena. Imali smo samo jednu posebnu mjeru za mikro, mala i srednja poduzeća – beskamatne kredite u ukupnom iznosu od 14 milijuna eura, koji su odmah iskorišteni. Mnoge razvijene zemlje su imale specijalne pakete samo za mala poduzeća, upravo zato što ih je kriza najviše pogodila. Na primjer, Njemačka je osigurala 10 milijardi eura direktnih subvencija samozaposlenim i mikro poduzećima (do 10 zaposlenih).

Pomoć je također bila loše dizajnirana, pa je dio novca koji je trebao završiti kod radnika, završio kod vlasnika firmi. Bilo je i slučajeva osumnjičenih za korupciju, kada su državne kompanije državnih službenika dobivale državnu pomoć.

Građani su bili gotovo u potpunosti izuzeti od mjera. Mjere koje su se na njih odnosile (platne kartice) usvojene su čak i sa trećim paketom mjera, sredinom lipnja i bile su prilično skromne. Ukupno najavljeni iznos imovine iznosio je 28 milijuna eura, što je samo 0,25% BDP-a i samo 1/6 od ukupnog iznosa sredstava koje je država potrošila na suočavanje sa krizom COVID-19. To je premalo za ublažavanje štetnih efekata od krize nakon građana i za “ponovno pokretanje” ekonomije.

Međutim, i pokraj toga što su učinjene mnoge greške s ekonomskim mjerama, to još uvijek nije glavni razlog loših ekonomskih rezultata.

Katastrofalna zdravstvena bilanca

Glavni razlog loših ekonomskih rezultata je taj što se od kraja travnja naša zdravstvena bilanca katastrofalno pogoršala. Počeli su se praviti ustupci prema različitim utjecajnim društvenim grupama, poput vjerskih zajednica i određenih poslovnih grupacija. Nije bilo odgovornosti za organiziranje liturgija u uvjetima kada je postojala zabrana okupljanja, crkvama je bilo dozvoljeno da rade za Uskrs, nije se reagiralo na iftarska okupljanja, džamije su mogle održavati ramazanske molitve. Popustilo se ugostiteljima i kladionicama i dozvoljeno im je otvaranje, i pored toga što su kulturni objekti ostali zatvoreni. Ministar unutrašnjih poslova nije htio sankcionirati one koji su prekršili mjere, pod izgovorom da će to pogoršati njihovu ionako tešku ekonomsku situaciju. Na kraju, mjere su se potpuno opustile, prerano, u uvjetima kada su se zdravstveni rezultati zapravo pogoršavali.

Dakle, od početnih očekivanja za ukupno 2000 zaraženih, bili smo u situaciji da imamo 1000 novozaraženih svakog tjedna i već 700 preminulih. Uz to, naši zdravstveni rezultati sada su među najgorima samo u cijelom svijetu i samo dvadeset svjetskih zemalja imaju više smrtnih slučajeva po glavi stanovnika od nas.

Primjerom smo ilustrirali najvažniju ekonomsku lekciju iz trenutnog toka krize – što je lošija zdravstvena bilanca, toliko lošiji će biti i ekonomski rezultati. Upravo zemlje koje su imale najgore zdravstvene rezultate u pandemiji, poput Italije, Španjolske, Britanije, Francuske i Belgije, imale su najveći pad BDP-a u drugom tromjesečju. Mi smo neslavno ušli u ovu grupu zemalja.

Razlog je isti kao u Švedskoj, a zapravo je u ekonomiji odavno poznat – očekivanja. Loši zdravstveni ishodi pogoršavaju očekivanja društva, generiraju nesigurnost u budućnost i dovode do toga da se ljudi i poduzeća suzdržavaju od trošenja i investiranja, što zauzvrat smanjuje agregatnu potražnju i usporava ekonomsku aktivnost. Kejnz je naglasio ulogu očekivanja u ekonomiji još 1936, a ekonomisti danas vjeruju da je oporavak Velike depresije 1930-ih rezultat poboljšanih očekivanja. Ali čini se da naši kreatori politika voljniji da vjeruju lokalnim kafandžijama i kladionicama nego ekonomistima.

Što sad?

Ali zašto je važno ovo znati? Svrha ovog teksta nije samo pokazati da je nešto pošlo po zlu u prošlosti. Cilj je usmjeriti što se treba napraviti u budućnosti.

U situaciji u kojoj se mnoge europske zemlje suočavaju sa drugim valom pandemije i kada mnoge od njih razmišljaju o povratku ograničenja i mi ćemo morati početi razmišljati o istoj stvari. Da, ograničenja ne moraju biti tako oštra kao ograničenja od ožujka do travnja, mogu biti blaža i selektivnija i to je put kojim treba ići. Međutim, ukoliko druge europske zemlje ipak odluče uvesti stroga ograničenja i ponovo zatvoriti svoje ekonomije, morat ćemo i mi učiniti isto. Ne smijemo sebi dopustiti da izigravamo drugu Švedsku. To bi nanijelo ogromnu štetu i zdravstvenu i ekonomsku i to je nešto što mora biti kristalno jasno svima.

S tim u vezi, i ne moramo ići mnogo daleko, dovoljno je da pogledamo u susjedstvo. Grčka je sjajan primer uspješnog suočavanja s krizom – ima 10 puta manje smrtnih slučajeva od COVIDA-19 po glavi stanovnika od nas i uz to što su turistička zemlja. Čak i pad BDP-a u drugom kvartalu nije mnogo veći od našeg – 15,3% nasuprot 12,7% – i pokraj toga što su desetkovali turizam. Već su počeli uvoditi nova ograničenja i pokraj toga što su u posljednjih nekoliko dana imali oko 300 novozaraženih dnevno (što bi kod nas bilo oko 60).

Ne smijemo ponoviti greške iz prošlosti i praviti ustupke, i popuštati pod pritiscima, kao što je to bio slučaj posljednjih mjeseci s vjerskim zajednicama, ugostiteljima, kladionicama i drugim utjecajnim grupama. Svi moraju dosljedno poštovati ​​mjere, a ako to netko ne učini, nadležne vlasti trebale bi ih strogo sankcionirati. Izgovori poput nanošenja štete građanima su apsolutno neodrživi. Šteta se pravi nesankcioniranjem, jer se tako virus širi, a to onda ugrožava i javno zdravlje i ekonomiju.

Za period ograničenja, morat će se pripremiti nove ekonomske mjere za podršku onima koji su pogođeni njima. Mjere se u svojoj biti ne bi trebale mnogo razlikovati od onih koje su do sada uvedene, ali bi morale biti bolje osmišljene i da uklone njihove slabosti. Moraju biti usmerenije, odnosno da završe kod onih kojima je pomoć najpotrebnija, poput malih poduzeća, radnika, onih koji su ostali bez posla i siromašnih.

Mora postojati poseban paket mjera samo za male kompanije, po uzoru na mnoge razvijene zemlje. Taj paket, pokraj podrške za prevladavanje problema sa likvidnošću i plaća radnika, mora osigurati i podršku za digitalnu transformaciju malih kompanija, odnosno preusmjeravanje na online poslovanje, ecommerce i slično. Ovo je i prva preporuka OECD-a za pomoć malim poduzećima u ovoj pandemiji.

Nove ekonomske mjere moraju posvetiti više pažnje i građanima. Podrška za njih ne smije se svesti na platne kartice od 3000 ili 9000 denara. Bacanje mrvica je uvredljivo. U zemlji sa najvećim društvenim razlikama u Europi potrebne su sistemske promjene za rješavanje siromaštva, potreban nam je društveni sistem koji će uzimati od onih koji imaju, a davati onima koji nemaju, a ovakve su krize najbolji trenutak za tako velike promijene.

Konačno, svi moramo shvatiti da javno zdravlje i ekonomija idu ruku pod ruku zajedno. Ako javno zdravlje nije u dobrom stanju, neće biti ni ekonomija u dobrom stanju. I u ovoj pandemiji i u “mirna” vremena. Zato počnimo se brinuti o njemu mnogo više.

Napisao: Branimir Jovanović

Branimir Jovanović je ekonomski istraživač i profesor ekonomije na Institutu društvenih i humanističkih znanosti, Skoplje. Doktorirao je na temu financijske krize na Univerzitetu ,,Tor Vergata” u Rimu. Radio je u Nacionalnoj banci, Ministarstvu financija i Univerzitetu u Torinu. Više informacija o njemu pronađite na njegovoj web stranici: branimir.site

Ovaj blog objavljen je u okviru inicijative „Priče iz regiona” koju provode Res Publica i Institut za komunikacijske studije (Makedonija), u suradnji s ABCnews.al (Albanija), Analiziraj.ba (BiH), Sbunker (Kosovo), građanskom inicijativom „Ne davimo Beograd“ (Srbija), PCNEN (Crna Gora), PR lija (Hrvatska) i SEGA (Bugarska).